Preljub je jedno od najbolnijih iskustva u životu. Predugo ostajemo u toj boli, utapamo se u ljutnji, bijesu i povrijeđenosti.  Tjeskoba koju osjećamo svojom oštricom zadire i u druga područja našeg života. Postajemo nemoćni jer počinjemo sumnjati u sve što nam je važno, sve što je do tog trenutka bilo dobro i kvalitetno u našem životu.  Život se pretvara u životarenje. Samo da izbjegnemo sliku osobe kojoj smo se predali i obećali na vjernost u zagrljaju drugoga ili druge. U svakom slučaju, riječ je o udarcu koji iz temelja mijenja život, kako onog koji je nevjeran, tako i onog koji je otkrio nevjeru.

Što i kako dalje nakon preljuba?

Željela bih vam ispričati bračnu priču obilježenu mukom nevjere muža Elizabete Canori Mora, koju je Sveti papa Ivan Pavao II proglasio blaženom 1994. godine. Živjela je na prijelazu iz osamnaestog u devetnaesto stoljeće u Rimu, u Italiji. Iz priče o nevjeri njezina supružnika Kristofora današnji čovjek, u svijetu u kojem statistike pokazuju da  se svaki treći par razvodi,  može naučiti kako muka konfliktnih brakova ne završava nužno razvodom ili dugotrajnom terapijom,  već potpunom preobrazbom u ljepotu Božje prisutnosti na zemlji. 

Nije riječ samo o suočavanju sa propustima svakog od partnera posebno jer oni se lako pretvore u autodestrukciju, već o promišljanju o vlastitom nezadovoljstvu i skrivenim željama i ponovnom traženju odgovora na pitanje tko sam i što želim. Ako ne postavljamo prava pitanja i ne znamo gdje možemo naći prave odgovore (ponekad je potrebna i stručna pomoć u tom procesu), a ne želimo se rastati, ostat ćemo u fiktivnom zajedništvu koje se svodi na puko emotivno preživljavanje. Često mi kršćani tu vrstu preživljavanja opravdavamo činjenicom da nam je Bog dao tu osobu za životnog partnera te da moramo trpjeti i oprostiti jer inače nismo dobri kršćani. Uvijek mi je žao Boga kada ga opisuju kao nekog tko je bezosjećajan i želi ljudsku patnju te nema nikakva utjecaja na ljudsku sudbinu, kao nekoga tko je samo stvorio svijet i promatra ga s visine, kao da se stvaranje ne događa svaki dan, kao da svaki dan nemamo priliku gledati svijet Božjim očima.

Elizabeta i Kristofor su, svaki na svoj način, sudjelovali u nevjerojatnom Božjem planu providnosti koja je najprije njih otkupila i oprala Gospodinovom krvlju, a onda i mnoge koji su ih upoznali, kako za njihova života tako i nakon, jer njihova priča nadahnjuje i mijenja ljude već dvije stotine godina.

Elizabeta i Kristofor živjeli su u vrijeme kada se građansko društvo kakvo danas poznajemo tek budilo. Oboje su djeca svog vremena, a riječ je o okolnostima u kojima percepcija žene  kao domaćice, njegovateljice i odgajateljice djece, posvećene obitelji i suprugu shvaćana kao manje vrijedno poslanje. Elizabeta je živjela takovo poimanje žene, ali niti u jednom trenutku ga nije omalovažila ili pokušala promijeniti. Čak štoviše,  upravo zato što je u potpunosti prihvatila svoje žensko čovještvo i predala ga Gospodinu u svakodnevnim molitvama i žrtvama, mogla je savjetovati mnoge poduzetnike, industrijalce i crkvene velikodostojnike. Umrla je na glasu svetosti  i svome suprugu predala u nasljedstvo proroštvo da će se tek nakon njezine smrti obratiti: "Vratit ćeš se Bogu nakon moje smrti, vratit ćeš se Bogu da mu daš slavu".

On se tada pokajao, izmirio sa Bogom i djecom, zaredio za svećenika i sam umro na glasu svetosti. Ali krenimo od početka.

Elizabeta je rođena 21.studenog 1774.godine kao trinaesta od četrnaestero djece, od kojih je njih šest  umrlo u ranoj životnoj dobi. Otac joj je bio uspješni zemljoposjednik koji je poljoprivredne proizvode prodavao po cijeloj Italiji, ali za ono doba, na moderan i inovativan način. Svoju je djecu školovao, a Elizabetu i Benediktu, dvije najmlađe povjerio sestrama na odgoj u samostanu Sv. Rite u Casci. U tom je samostanu posijano sjeme istinske privrženosti i života u Bogu. Obje su sestre kao mlade djevojke čeznule za redovništvom. U  12 godini pred  svoju prvu pričest Elizabeta je položila zavjet čistoće. „Potpuno sam se predala Gospodinu“ – napisala je Elizabeta u svome dnevniku sjećajući se  prve pričesti.  Međutim, Božji plan za njezin život bio je drugačiji. Udala se za Kristofora u dobi od 20 godina. Kristofor je bio mladi odvjetnik u 22 godini života sa obećavajućom karijerom. Zaljubili su se na prvi pogled. Ona je bila lijepa, elegantna, obrazovana, žena finih manira,  duboko religiozna bez nepotrebnih fanatizama. Prve godine braka živjeli su sretni oslanjajući se jedno na drugo, ali već je tada Kristofor pokazivao znakove psihičke nestabilnosti, opterećujući je često svojim ljubomornim ispadima. Želio ju je cijelu za sebe. Zabranjivao joj je posjete roditeljima, izradu ručnih radova i kućanskih poslova  i zamjerao joj za svaku pažnju koju bi joj ukazivali na prijateljskim večerama i zabavama.

Ubrzo je ostala trudna, ali je djevojčica koju je rodila umrla je u prvim danima nakon poroda. Sa gubitkom prvog djeteta u njihov se život uselila patnja, kao nenadani i neželjeni gost. Primijetila promjenu u ponašanju svoga supruga. Tijekom druge trudnoće sa sigurnošću je potvrdila da Kristofor ima drugu ženu. Uslijedilo je sedam godina pokušaja pridobivanja, nagovaranja i dokazivanja. Rodila još tri kćeri od kojih su dvije preživjele. Uvjerena da djeca mogu naučiti mnoge stvari od malih nogu, poučava djecu različitim stvarima. U dobi od tri godine kći Luisa već je znala čitati i ubrzo nakon toga, zajedno sa sestrom, pisati, šivati i računati. Za Elizabetu ne postoji odgoj ako nije u vjeri, jer je konačni smisao čovjekova života Bog.                                                             

Nije nedostajalo nježnosti između supružnika što pokazuje i činjenica s kolikom se brigom i ljubavlju brinula za Kristofora kada mu je zdravlje jednom u tih sedam godina bilo toliko ugroženo da su svi mislili kako će podleći bolesti. Ispričao se ženi za nevjeru. Međutim, to nije bilo dovoljno da opet nakon oporavka ne poklekne pred čarima druge žene. Elizabeta nije imala podršku suprugove obitelji. Osim za nevjeru, jer „ona ne zna biti žena kakva treba Kristoforu“ , bila je okrivljavana i za poslovne propuste svog supruga. Ali  Kristofora su roditelji i njegove sestre također otvoreno optuživali za raspačivanje nasljedstva te putem odvjetnika, jer je u to doba preljub bio kažnjavan, zatvorili ga na preodgoj prema strogim crkvenim pravilima u Anđeosku tvrđavu u Rimu. Po povratku kući Kristofor je prema supruzi pokazivao bijes i mržnju te joj je nekoliko puta prijetio ponovnim napuštanjem i smrću pucajući iz pištolja: «Mojoj rodbini bilo je vrlo iznenađujuće kako sam imala takav duh ostati noću sama u sobi s tako bijesnim čovjekom, bez straha da ću biti mrtva od njegovih ruku».

U dnevniku piše kako se i „sama čudi s kolikim je unutarnjim mirom i spokojem preživjela to razdoblje“. Uslijed izrazito stresnog razdoblja za Elizabetu i njezinu obitelj, ona se i sama, nakon ponovnog gubitka novorođene bebe, razboljela. Groznica je nije napuštala danima i samo je na čuđenje svih ozdravila i ponovno preuzela svoje kućanske i majčinske obveze.

U tri dramatična mjeseca nakon bolesti, kada su joj rođaci savjetovali odlazak u samostan, majka je molila da se vrati u rodni dom, a ispovjednik poticao na crkveno poništenje braka, Elizabeta je donijela  na iznenađenje mnogih sasvim drugačiju odluku. Ovako je poručila svome ispovjedniku: „Odbacujem svaku misao na raskid ovog braka, jer spasenje ovih triju duša (muža i kćeri) jest na sve veću slavu Božju i to stavljam ispred bilo kakve moje osobne i duhovne dobrobiti“. Elizabeta voli svog supruga i nadnaravni darovi ljubavi, vjere i nade u  njoj rađaju plodovima Duha Svetoga i iskrenom željom za spasenjem svoje obitelji. Elizabeta zna za upozorenje  Svetog Pavla iz poslanice Korinćanima u kojima spominje i  preljubnike kao one „koji neće baštiniti Kraljevstva Božjeg“ (1 Kor 6,9) i čvrsto odlučuje držati se slijedećih osobnih načela: 1. prakticirati nježnost, strpljenje i blagost u svim životnim situacijama; 2. u svemu i svakome vidjeti Božjoj volju; 3. poput Sv. Pavla biti Kristov supatnik u njegovom djelu spasenja kroz molitvu i pokoru.

Kao što je Abraham izašao iz pustinje i hrabro koračao prema Obećanoj zemlji, tako je i Elizabeta svojim DA otvorila Bogu prostor da u njoj započne svoje djelo. Bog sve čini novo. Elizabeta osjeća da je Bog zove na posebnu misiju, a ona mu se potpuno prepušta jer zna da je on vodi i da će svoje obećanje izvršiti.

Od tog trenutka izgleda kao da su njih dvoje krenuli svaki svojim putem: Kristofor potpuno očaran drugom ženom a Elizabeta zanesena iskustvom Božje prisutnosti u svome životu. Ali, zapravo tek tada započinje obnova njihova bračnog odnosa. On odbija prekinuti odnos sa ljubavnicom, a posljedica slike koju je stvorio o sebi utjecat će još više na njegove poslovne odnose. Gubio je kredibilitet u svom odvjetničkom poslu. Ona ga niti u jednom trenutku nije namjeravala napustiti ili prigovarati, već je zajedno sa kćerima živjela obiteljski bankrot uzdajući se u Božju Providnost. Nije to više put vjernosti u kojima se strpljivo čeka povratak ranjenog vojnika iz rata. Upravo u to vrijeme svećenik Andrea Felici iz Imole dolazi u kuću Canori-Mora i, odgovarajući na tajanstveni zov, daje Elizabeti sliku s likom Isusa iz Nazareta. Sveta slika, pred kojom počinje intenzivno moliti, postaje čudotvorna a kuća se ubrzo pretvara u neobično hodočasničko odredište mnogih ljudi. Čak će i papa Pio VII povratiti zdravlje zahvaljujući vodi koju će mu poslati Elizabeta, nakon molitve pred svetom slikom.

Za razliku od muža, ona je na putu drugačije vjernosti. Živi iz dana u dan ono što Bog od nje želi. Moli neprekidno i Bog joj uzvraća nevjerojatnim darovima: darom ozdravljenja, darovima proroštva, savjeta i darom bilokacije. U tom odnosu sa Bogom, postiže nevjerojatnu ravnotežu koja joj dozvoljava da živi intenzivno i uskladi svoja mistična iskustva i obiteljski život; vizije i posao krojačice kako bi vratila obiteljske dugove i uzdržavala kćeri, dar ozdravljenja i  svakodnevni angažman oko siromašnih i bolesnih, i drugih potrebitih koji su kucali na vrata njihova obiteljskog doma, dar proroštva i savjeta sa apsolutnom poslušnosti svome ispovjedniku. Jednog dana rekla je mužu: "Smij se, smij se, jednoga dana (nakon moje smrti), reći ćeš misu i ispovjedat ćeš."

Njezine kćeri, Luisa i Marijana, u to su vrijeme u adolescentnoj dobi, izazovnoj za svakog roditelja a osobito ako se želje i očekivanja ne usklađuju. Kristofor i Elizabeta bili su u teškoj financijskoj situaciji pa su Kristoforove sestre preuzele brigu o njihovim kćerima. Mondeni način života imao je velik utjecaj na njih (bježanja od kuće, izlasci, itd.), ali je majka izborila i tu bitku. Kad bi htjele provoditi previše vremena na taj način, ona poziva ili odlazi s njima kod prijatelja, organizira igre s djevojkama iz pouzdanih obitelji, posjete gradu, svladavajući tako neizbježni otpor svojih kćeri svojom vedrinom i entuzijazmom.

Marijana se udala za čovjeka kojeg joj je majka izmolila, a Luisa je otkrila redovnički poziv. Njihova je majka osobito pazila da poštuju oca i ne osuđuju ga u njegovoj udaljenosti od njih, kako u emocionalnoj potrebi, tako i u svim drugim potrebama. Dokaz tome je što je Luisa nakon majčine smrti tješila oca potičući ga da se oženi svojom dugogodišnjom ljubavnicom. Njezine rečenice dokaz su nevjerojatnog duhovnog nasljeđa koje su obje kćeri primile od majke. Kristofor se nije oženio, ali svoje je obraćenje doživio u noći kada je Elizabeta umrla. Imala je samo 49 godina. I te je noći, kažu spisi o životu blaženice, bio izvan kuće. Kad je otvorio vrata kuće i ugledao suprugu kako leži beživotna pred njim, onu koja mu je ostala vjerna do kraja, zahvatio ga je silni napad plača i pokajanja zbog nemara, nezahvalnosti i nevjere. Javno je priznao svoje pogreške do te mjere da je rekao: „Takve majke nema na svijetu, a ja nisam bio dostojan da budem njen suprug.“

Sam je bio iznenađen čudima koja su se događala u njegovom domu, ali konačnu odluku nikako nije donosio za života svoje žene. Obratio se nakon njene smrti i do kraja svog zemaljskog života nosio je sliku svoje žene pod šeširom. Iako Elizabeta nije imala za života utjehu potpunog pomirenja sa Kristoforom, imala je duboku vjeru koja je izgradila bračni odnos za vječnost. Dva puta naizgled daleka, ipak u jednom su trenutku postali ista cesta koja vodi Bogu gdje zajedno u vječnosti promatraju Božje Lice.