Malo nas čudi da kršćanski Zadar nema autohtonih svetaca, da su sveci koje štujemo u našem gradu,  kao što su Stošija, Krševan i starac Šimun, izvana doneseni. Od Crkve priznati kao blaženik jedini je Jakov Zadranin, a i on se proslavio i umro u Italiji, u Bittetu kod Barija. Dakle moramo priznati da smo na neki način siromašni što se tiče crkveno proglašenih svetaca. No kad budemo u vječnosti, vidjet ćemo da je u dugoj kršćanskoj povijesti Zadra živjelo mnoštvo svetih ljudi koji nam mogu biti uzori i zagovornici.  Jedna od tih je Anđelika Salghetti-Drioli, r. Isola, sveta žena i majka i njen suprug Frane.

Njezin lik naslikan je u koru, iza glavnog oltara, crkve sv. Frane u Zadru, monumentalno djelo njezinog supruga Frane Salghetti-Driolija, akademskog slikara i vlasnika tvornice likera, prethodnice današnje »Maraske». Salghettijevi su došli u Zadar u 18. st. a Anđelika je rođenu u Novom kod Genove.

     Umrla je u porodu 20. rujna 1853. a pokopana u Preku na otoku Ugljanu. Svoju buduću ženu Frane je upoznao preko njezinog oca Andrije Isola koji se također bavio slikarstvom. Ovdje nećemo ulaziti u pojedinosti njezina života, nego samo ukratko oslikati njezin lik, duboko prožet kršćanskim duhom. Za to će nam poslužiti pisma što ih je izmjenjivala sa svojim budućim mužem u vrijeme njihova zaručništva. Ta su pisma na sreću sačuvana i tiskom objavljena. Evo iz njih nekoliko ulomaka.                    

                                                          Anđelika zaručnica

      Kao znak pažnje mladi Frane poslao joj je na poklon jednu knjigu, premda se još nisu ni vidjeli, što je ona najbolje protumačila. «Ali kad sam te prvi put vidjela, tvoje geste, tvoju osobu, ozbiljnost koja ti se čitala s lica, na mene si ostavio duboki dojam te sam promijenila svoj sud» - napisat će kasnije u pismu. Bila je to ljubav na prvi pogled koja se neće ugasiti do kraja njihova života. Kao i svaka djevojka bila je znatiželjna čuti, kakav je dojam ostavila na svog mladića kad ju je prvi put vidio. «Reci mi, jesi li zadovoljan, jesi li se pokajao što si došao u Genovu, jesi li me našao manje vrijednom, nego što si mislio? ... Ako si na meni otkrio kakav osjećaj koji ti se ne sviđa, reci mi slobodno... Kad se približavao dan našeg rastanka, osjetila sam koliko te volim.»  Između mladih zaručnika razvila se živa korespondencija kojom su otkrivali svoju nutrinu i produbljivali  ljubav.

     Anđelika je imala šestoricu muške braće od kojih je jedan imao samo osam mjeseci, i ona najstarija i jedina djevojka. Rođena je 30. listopada 1817. u Novom kod Genove. Otac joj je služio u vojsci Napoleona, a  jedan njezin brat, Ulisse, postat će kasnije admiral sardinijske  mornarice. U pismu iz 1841. svom Frani spominje savjete koje joj je dala majka prije smrti. Duboko su joj se urezali u srce te ih iznosi svom zaručniku. Iz njih se vidi da je obitelj bila duboko religiozna.  Majka joj preporuča bratića Adriana i  moli je da ima strpljenja za oca kad i nije baš obazriv prema njoj. «Draga moja Anđelika,  tako sam  žalosna što te mladu ostavljam, ali podložimo se božjim planovima...Ne zaboravi nikada svoje dužnosti prema Bogu, prema bližnjima i prema sebi. Ne dopusti da lažne i ništavne  riječi kojima te ljudi obasiplju, izbrišu iz tvog srca vjerske osjećaje, pa ćeš u nesreći, u slabosti i u času smrti naći veliku utjehu. Nikad se ne buni protiv Neba. Znaj, da i kad su nama smrtnicima najviši Božji nacrti neshvatljivi, uvijek su utemeljeni na Pravdi i Milosrđu. Draga moja Anđelika, moram ti govoriti i o onome  o čemu mnogo vremena  nisi trebala znati. Ako jednog dana budeš u položaju da budeš trebala izabrati zaručnika, budi dosta skrupulozna. Jedna razborita i dobro odgojena žena treba izbjegavati zamke koje se stavljaju mladoj djevojci na račun njezina neiskustva i  preziri govor laskanja.»

            Kad joj je majka uskoro umrla i dok se spremala za udaju, njezin je otac poduzeo jedan nama neshvatljiv korak; poslao ju je na neko vrijeme u jedan samostan u Genovi, ne doduše da postane časna sestra, nego da dobro promisli o svojoj  budućnosti i da se nauči ženskim kućanskim poslovima, što nije bila rijetkost u ono vrijeme. O svom boravku u samostanu piše zaručniku: «Možeš li na trenutak prodrijeti u ovo sveto gnijezdo, da bi svojim očima vidio ono što ne bih nikada mogla vjerovati da mi je to netko govorio. Ovdje se uživa pravi mir duše i tijela. Čini mi se da sam se preselila u onu velika obitelj patrijarha iz Svetog Pisma u kojoj se nije poznavalo zlo, a znalo samo za dobro. Sve se sestre raduju u onoj anđeoskoj radosti, sve se vole kao drage sestre. One prakticiraju  sve kreposti i uvjeravam te da će vrijeme koje sam provela u ovom gnijezdu mira biti od koristi za našu budućnost. Zauzeta raznim poslovima i molitvom te se samo čudim kako mi brzo prolaze sati i dani.»

     U dopisivanju mladih zaručnika otkriva se jedna zrela ozbiljnost i iskrenost koju ne susrećemo kod današnje mladeži. «Dragi moj Keko (Checco) - kako ga je zvala iz milja - imaj povjerenja u mene kao što ja imam u tebe. Samo za tebe živi  tvoja Anđelika». Jedna tetka pisala je o njoj njezinu ocu «Nisam nikada sumnjala da će je Bog usrećiti jednim dobrim mužem, jer ne poznam djevojku koja bi to više zaslužila...».

«Žao mi je, skromno će svom Frani, što moja tetka ima tako visoko mišljenje o meni. Od srca bih željela imati i najmanje njezine vrline da te što više usrećim... Sumnjaš o meni i pitaš, da li te zaista volim? Tvoja ljubav i činjenica što trpiš zbog mene vrijedi 1000 puta više nego što ja mogu učiniti za tebe... Ako imaš problema, prebaci na moja leđa. Ja sam dosta jača od tebe i navikla sam više trpjeti. Od malih sam nogu navikla na bol i na nevolje.»  

Kad joj je Frane pisao o raznim poteškoćama, odgovara mu riječima: «Promisli da je sve to Bog dopustio za našu veću sreću. Nadam se da ćeš u najtežim životnim poteškoćama u meni naći sav oslonac i utjehu  koju jedan smrtnik može pružiti... Uzdaj se u Boga... Sve predaj Bogu i naći ćeš veliku utjehu. U onoj mjeri u kojoj nam Bog  šalje križeve, onome koji se u Njega uzda, daje također snage da ih dostojno nosi...Blaženi oni koji su poniženi, jer će biti uzdignuti u Božjim očima.»

Ugledni Tomasseo, prijatelj Salghettijevih, iz prve je ruke i iz pisama mladih zaručnika otkrio veliko i pobožno srce Angelike. On piše: «Gospu nazivlje zajedničkom i ljubeznom Majkom koja nas neizmjerno ljubi». A ona će sama svom dragom: »Uvjeravam te, da ja u Nju imam potpuno povjerenje, i kad to ne bi bilo bila bih nesretna... Ona nas vidljivo štiti,  to ti po istini velim i za to imam potvrdu».

Mlada Angelika nije se bojala teškoća života i sve je prihvaćala iz Božjih ruku. «U svijetu nam ne manjkaju  muke, ali ja sam za sve nevolje spremna». Kad je malo oboljela piše: «Dobro mi je da sam malo bolesna. To mi je prigoda  da mislim o prošlosti i sadašnjosti, a usto time  se  duhovno jačam»... «Mornar se prepoznaje tek u oluji. Svi znaju ploviti kad je more mirno i kad vjetar puše u krmu; naprotiv, u olujama  i kad se kormilo prepusti Onome koji svime upravlja  i idu  po Njegovoj volji, ti stignu u luku, a takvih je malo». 

            Mladi slikar Frane zaista je zavolio svoju zaručnicu te joj piše: «Draga moja Anđelika, svaki se dan sve više uvjeravam, da uistinu znaš voljeti... Vidim da je Bog bio predobar prema meni dajući mi onu  kakvu  sam uvijek želio... Tražio sam od Boga da mi te dade i uslišao me je... Uzdajem se u Boga od koga sam nezasluženo primio toliko dobročinstvo, a  zaslužio ne malo boli, te se nadam da će  ubrzo biti blagoslovljeno naše  jedinstvo.»

            No na obzorju njihove ljubavi nadvili su se neki oblaci. Franina majka nije bila sretna zbog ove sinovljeve veze,  jer je za njega imala je drugačiji plan, najprije da bude poslovni čovjek, a sada priželjkuje da on postane svećenik, kako bi ona uz njega imala osiguranu starost. To je saznala Angelika i zato 19. rujna 1841. napiše dva pisma, jedno Franinoj majci, a drugo svom zaručniku. «Draga mama, već osam godina prate me svakakve nevolje, prvo što sam izgubila svoju dobru i dragu majku, i zato mi je srce potrebno  osjećajnosti,  čeznula sam da je nađem u vama. Budite uvjereni, draga moja mamo, da vas volim i poštujem i da bi život dala za vašu sreću, kao i za sreću mog dragog  Keka, vašeg ljubljenog sina. Evo za to dokaza... Čujte, moja draga majko,  što ću vam reći: 'Ako mislite da sam ja prepreka sreći vašega sina, ja ću se znati žrtvovati, što više, da vi budete mirni, obući ću redovnički habit, da vi budete sigurni za svoju budućnost i ako sve to preživim, ostatak svoga života  posvetit ću molitvi za vaša sreću i sreću vašeg dragog sina, koga volim i uvijek ću ga voljeti u čvrstoj nadi  da ću se s njim naći  kao sestra s bratom u onoj Domovini, gdje nas nikakvi interesi neće moći rastaviti».

A svom Frani piše: «Ako sam ja prepreka tvojoj sreći, evo prilike da ti očitujem svoje osjećaje. Ako tvoja sreća traži žrtvu mene same, na to sam potpuno spremna... Neka ti Nebo dade bolju drugaricu. A što se mene tiče, ako mi Bog dade još poživjeti, moja bi želja bila da kao pokoru za svoje  grijehe obučem redovnički habit, kako bi tvoja mama bila mirna. To je još malo u odnosu na ono što si ti učinio za mene i, ako mogu još nešto više, reci mi... Savjetujem ti da se ne uznemiruješ, jer time škodiš samom sebi. Isus je na svojim leđima nosio svoj križ i tri puta je pao. Cirenac mu ga je pomogao nositi. I mi trebamo nositi svoj križ i to je znak da nas Bog ljubi, i neće nam ga pomoći nositi Cirenac, nego sam Isus Krist.»

                                                                                               

                                            Anđelika i Frane - kršćanski supruzi

     Anđelikin otac Andrija odugovlačio  je s njihovim vjenčanjem zbog oskudice u kojoj su živjeli. Napokon je određen datum 7. studenoga 1841. u Genovi.

     Mladi i dobrostojeći Frane Salghetti-Drioli, znajući da siromaštvo obitelji Isola, htio je  svojoj zaručnici pokloniti  svečanu vjenčanicu, čemu se ona tome usprotivila: «Beskrajno sam ti zahvalna za dar što si mi ga htio pokloniti, ali se nadam da ću ti biti jednako draga, ako budem obučena jednostavno... Jedina  radost  koju si priželjkujem si ti, koji si toliko pretrpio i trpiš za mene. Jedino što od tebe tražim i zahtijevam, ako me voliš,  da za mene ne činiš nikakav trošak... Otac će mi dati ono nužno i ja ću biti  zadovoljna.»

A za sliku koliko je bila skromna i siromašna neka posluži i ovaj detalj. U blizini njezine kuće živjela je starica, sama i bolesna. Za nju se brinula Anđelika koliko je mogla, jer ju joj je bila preporučila njezina majka. Istu je prala, mijenjala i donosila joj hranu. I baš malo prije nego je napuštala Genovu, starica je bila na samrti i sad ju je željela pripraviti za sakramente poputbine. Starica  više nije imala  pristojne košulje u kojoj bi dočekala svećenika te joj Anđelika  dade svoju, od dvije same koje je još mala; za ne vjerovati.

     Konačno mladi par sklopi kršćanski brak u kapeli sv. Filipa kod otaca filipinaca i tako zapečate svoju ljubav. «Premda je u to jesensko vrijeme obično tmurno i oblačno, na obalama i brežuljcima Genove sjalo je sunce kao u svibnju...i sama priroda im se radovala» (Tommaseo). Baš tako su se i osjećali mladi zaručnici.

            Napokon Frane i Anđelika, prepun unutarnjeg zadovoljstva, otputuju iz Genove preko Trsta te brodom stignu u Zadar. Frane je bio ugledan Zadranin i nastavio se družiti sa uvaženim ljudima grada i pokrajine. Morao je i preko volje preuzeti brigu za tvornicu i za svoju obitelj koja će se pomalo početi  povećavati. Zauzet svojim poslovima sve se manje mogao baviti slikarstvom.

Brižni Anđelikin otac uskoro će joj se obratiti pismom iz kojeg se vidi da je i on bio istinski kršćanin, pa joj kaže: «Budi uvijek ustrajna u onim zasadama koje je Bog stavio u tvoje srce, kao u zemlju koja treba biti plodna za nova pokoljenja. Ne dopusti da te pokoleba bilo koja životna teškoća. Neka ti na pameti bude Bog, muž i tvoja kuća, te budi sigurna da ćeš u vječnosti biti blagoslovljena». Anđelika je bila  tiha i nenametljiva žena te je rijetko i nerado, kad bi je muž  zamolio, išla na veselice ili u visoko društvo kome je obitelj i pripadala. « Nikad se nije dala zavesti modom niti željom da ide na ples, na susrete ili kazalište» (Tommaseo)

Njezin otac saznaje da se u Salghettijevih pomalo očekuje prinova. Napokon se rodila djevojčica koju su krstili Luigina (Luiđina). No dijete je bilo slabašno, pa su strahovali za njezin život. Stari Andrija piše i tješi svoju  kćer Anđeliku: «Budite uvijek ustrajni u podvrgavanju volji Božjoj, pa iako vam šalje djevojčice... Možda vas želi poštedjeti od neke gorke neugodnosti... Ne trebate se žalostiti ako vas Bog hoće lišiti  nježne Luiđine...Draga Anđelika, ako Bog želi uzeti k sebi jedan plod tvoga majčinstva, njemu će povjeriti da (kao anđeo) bdije nad ostatkom tvoje obitelji.  Ti znaš koji su potezi Božje Providnosti vodili  moju obitelj da je spasi u tolikim poteškoćama. Zar to ne dugujem dušama koje mi u nebu pripadaju?..Ako, dakle, treba doći kakva nevolja, ma koliko bila tužna, budi jaka, a ne slaba žena. »

Luiđina je nakon par  mjeseci umrla. To je na slici ona  najmanja djevojčica koja sa druge dvije  sestrice dolazi ususret svojoj mami koju anđeo vodi u nebo. Frane svom svekru javlja tužnu vijest, a on tješi kćer Anđeliku: «Veoma sam tužan, jer znam kako to teško pada jednom ocu i majci. No ako se časoviti užitci i muke ove zemlje usporede s Božjim dobrima i svetom vjerom i onim što nam osigurava vječni život, ah, moja Anđelika,  kliči od radosti i od srca zahvali Bogu što si bila dostojna prihvatiti tu žrtvu... Tko zna, kad se na nebu pojavi taj blaženi anđeo, da za tebe, za nas neće pružiti bezbrojne milosti. Stoga te molim i savjetujem, nalažem,  da se sa mnom u srcu raduješ zbog  tolikog blaga koje sada posjeduješ u nebu.» Otac iz Franina pisma vidi, da i on «kao dobar kršćanski mislilac prihvaća Božju volju glede blažene Luiđine». Anđelika je hrabro i kršćanski  prihvatila ovu kao i slijedeće slične žrtve, nije se bunila protiv Boga.

     «Boga je ljubila iznad svega, u Njega je čvrsto vjerovala i u Njega se veoma uzdala. Toliko je važnosti polagala u molitvu da je zamolila muža da joj napravi kućnu kapelicu, gdje bi daleko od sviju mogla izlijevati svoje molitve i u punini se predati Bogu,  da bi za sebe i obitelj izmolila potrebne milosti» (N.Tommaseo).  Tu je nalazila istinsku snagu  koja joj je bila potrebna da bi  bila otvorena životu i mogla rađati i podizati brojnu djecu. To potvrđuje i činjenica da je u dvanaest godina svoga braka rodila devetero djece. A da je već morala proliti toliko suza, govori činjenica da je, nakon Luiđine, izgubila još dvije već uznapredovale djevojčice. S četvrtom, koja je umrla u porodu, i sama će poći u nebo. Iza sebe je ostavila petero živih, dva dječaka i tri djevojke. Anđelika nije živjela u oblacima, iskusila je krhkost života i znala je da je ljudski život putovanje prema vječnosti. Iskusila je patnju u teškim porođajima,  smrt je gledala u oči i zato se već uživljavala u njezinu realnost.

 

                                                              Prema Kalvariji

     Nerealno je smatrala da je za njezinu djecu važniji otac od nje same, te je  «žarko željela umrijeti prije svoga muža». «Čuj, Keko moj,  ako je istina da sam ti draga, nemoj nikada govoriti da te ja  trebam nadživjeti, jer to ne može biti. Svaki dan, tako žarko od Boga molim milost, i ne  sumnjam da će mi je udijeliti, da tebi dade mnoge godine i da ja mogu umrijeti prije tebe». Ona je mislila na materijalnu sigurnost obitelji, a ne na potrebu djece da ih majčina ljubav grije i dobrota odgaja. I premda je bila šest godina mlađa od muža, Bog ju je stvarno uslišao.

Neke su kćeri  već bile toliko odrasle da su, u slučaju njezine smrti, mogle preuzeti ulogu majke i domaćice. Uskoro će se to, iako neočekivano, i dogoditi. Pod srcem je nosila deveto dijete i došlo je vrijeme poroda. Ne znamo, je li to bilo u njezinom domu ili u bolnici, svakako pri porodu došlo je do komplikacija tako da je rađajući zadnje dijete, djevojčicu, izgubila svoj i njezin život. Angelika je sa svojom kćerkicom pošla ususret svome Gospodinu  koga je toliko ljubila. Jednostavno, sazrela je za vječnost. Ovdje se ostvarila Božja riječ iz Knjige mudrosti: «Pravednik, ako i umre prijevremeno, naći će mir. Jer duljina života ne mjeri se brojem godina, već razboritošću i krepošću života... Budući je ugađao Bogu koji ga je zavolio... on ga je uzeo sebi... Stekavši savršenstvo u malo vremena, dugo je živio; i jer mu je duša bila draga Bogu, on ju je brzo izbavio.» (Mudr 4, 7-14) 

Možemo zamisliti u kakvoj se tuzi našao njezin muž, koji nije imao afiniteta ni za kućne poslove ni za odgoj  djece. U jednom dokumentu  izrazit će svoje osjećaje boli: «S tobom, čijeg sam druženja bio nedostojan, izgubio sam vidljivog anđela svoga života. Bez tebe sve što me okružuje je nijemo za moje srce, naviklo na sklad koji je Bog čistom ljepotom ugradio u tvoju osobu i u tvom srcu nadahnjivao neizrecivu blagost i dar da kršćanski trpiš i ljubiš. Za mene i za našu djecu bila si živa slika najveće dobrote. Sva okrenuta svojim dragima, bila si mi utjeha u tuzi, smirenje u mojoj naglosti, uvijek mudra savjetnica. Svoju si sreću nalazila u brizi koju si iskazivala meni, djeci i bijednima, radosna u tišini svoga doma, u dostojanstvu duha, a ne u ispraznim zabavama svijeta.»

            Smrt ove svete žene poznatog umjetnika iznenadila je mnoge njihove prijatelje i uglednike te su odasvud stizali izrazi sućuti, pismeno, usmeno i stihom. Kako su Salghettijevi u Preku na Ugljanu imali ladanjsku kuću s imanjem gdje je obitelj, osobito ljeti, provodila dane odmora i opuštanja, gospodin Frane je odlučio da Anđelika bude i pokopana na tamošnjem  groblju, nedaleko njihove kuće. Na zadarskoj rivi bio je veličanstven ispraćaj pokojnice na brod, a masa Božje naroda  dopratila ju je na njezino zemaljsko počivalište. Sprovod uz mnoštva naroda vodio je njihov kućni prijatelj, profesor na Zadarskoj  teologiji, mons. Marko Kalogjera (1018 – 1888),  kasnije splitski biskup (1866-1888). Na njezinom grobu stoji natpis na talijanskom, koji prevodimo: 

 

OVDJE  POČIVAJU OSTATCI  LIJEPE I  STIDLJIVE

A N Đ E L I K E   I S O L A

ROĐENE   U  NOVOM  (kod Genove)  1817.

UDATE ZA FRANU  SALGHETTIJA – DRIOLI

KOJI  JU JE POTOM  IMAO  12  GODINA I

OBRADOVAN  DJECOM *  POMAGAN NJEZINIM 

SAVJETIMA * IZGRAĐEN NJEZINIM VRLINAMA

I BLAŽEN U LJUBAVI.

NENADANO JE NAPUSTILA OVU ZEMLJU  22. RUJNA  1853.

OPLAKANA OD  SVIJU * UISTINU ANĐEOSKA  DUŠO

NASTAVI ODOZGO VODITI SVOG NESRETNOG SUPRUGA

KOJI  ĆE  SE  TEK  TADA UTJEŠITI KAD SE  TVOJE TIJELO IZ OVOG KOVČEGA  SJEDINI S TVOJOM  DUŠOM U NEBU

                                                              

                                                                       

Monumentalna slika

Koliko je Frane Salghetti-Drioli cijenio svoju Anđeliku govori ne samo lijepi grobni spomenik, nego mu je ubrzo došla ideja da je on, akademski slikar, ovjekovječi i svojim kistom. Tražeći lokaciju koja bi za to najbolje odgovarala zaustavio se u koru crkve svetog Frane u Zadru. Tu je postojala prazna ploha gotičkog okvira na kojoj je Frane najprije u srcu i mašti, a potom u stvarnosti izradio veliku kompoziciji na kojoj je prikazao smrt i uzdignuće na nebo svoje supruge. Dok ona s kćerkicom leži na odru, slikar sa petero djece oplakuje svoju ženu i majku. Preobraženu Anđeliku s kćerkicom u naručju anđeo diže prema nebu gdje ih raširenih ruku čeka Gospa koju je toliko častila. Ususret im dolaze tri njezina anđela, ranije preminule kćerkice da sve zajedno  pođu u rajsku slavu.

Čovjek se može upitati, je li toj slici, koja prikazuje ne tako rijetku ljudsku sudbinu, mjesto u sakralnom prostoru crkve. To se pitanje postavljalo i dok se slika planirala. Crkvene kao i civilne vlasti, vidjevši nacrt slike i znajući o kakvoj se ženi radi, dale su pismeno odobrenje za njenu izvedbu. Realizacija slike od nacrta do konačne izvedbe trajala je dosta dugo, od 1854. -1861. jer je slikar htio dati sve najbolje od sebe da počasti svoju svetu ženu i majku brojne djece.

 

Ispod slike stoji natpis na latinskom koji u prijevodu glasi:

«Anđelici Isola, preslatkoj supruzi, ovim spomenikom svoje umjetnosti i nesreće htio je potomstvu ostaviti uspomenu njezin suprug FRANE  SALGHETTI- DRIOLI, u tuzi i suzama iznenada ostavljen s djecom  20. rujna 1853. Živjela je 35 godina. Bila je utjeha i radost očeva i muževljeva doma,  uzor pobožnosti, skromnosti i miline; zavrjeđuje da je svi nasljeduju u ljubavi.»

     Anđelika je uistinu  prekrasni cvijet u zadarskom svetačkom perivoju.

     Opširniji životopis ove svete žene možete naći u knjizi 'Zadarski sveci' (izd. «Benedikta») autora ovog prikaza, fra Stanka Josipa Škunce