„Ali prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima“ (Lk 24,16)

Nedavno su u jednom staračkom domu u Engleskoj jednom udovcu od 94 godine njegovateljice za rođendan donijele neobičan poklon. Jedan omanji jastuk.  Jastuk što su ga poklonile njegovateljice nosio je sliku njegove pokojne supruge. On ju je prepoznao.

Ništa neobično, pomalo i nemaštovito. Ovaj naoko svakodnevni događaj otkriva nešto dublju pozadinu. Spomenutom čovjeku umrla je žena devet mjeseci prije tog događaja i on je svaku večer odlazio na spavanje držeći u ruci sliku svoje pokojne supruge. Razumljivo. Bili su braku 71 godinu. On ju je zvao „najboljom djevojkom na svijetu“ Jastuk što su ga poklonile njegovateljice nosio je sliku njegove pokojne supruge. On ju je prepoznao. Možemo zamisliti njegovu reakciju na taj poklon. Zamislimo radost kada je na običnom jastuku vidio utisnuti lik „svoje najbolje djevojke.“

Već neko vrijeme „hodamo“ kroz liturgijsko vazmeno vrijeme, u kojem se Crkva raduje nad temeljnim događajem kršćanstva ali i čitavog svemira: Kristovom pobjedom nad smrću, početkom jednog novog oblika života, života u punini, besmrtnog, vječnog života: „ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ (usp. Iv 10,10)

Zanimljivo je da početak ovog vazmenog vremena, to jest sam dan Uskrsa, započinje neprepoznavanjem uskrslog Krista! Marija Magdalena je mislila da je vrtlar, ugledavši ga nad praznim grobom. Učenici na putu u Emaus su ga nazvali „strancem“. Uskrsna egzistencija Isusa Krista potpuno je drugačija od našeg poimanja nebeske stvarnosti. Naše misli su jednostavno drugačije od Njegovih. Krist nam je stranac. Ovim učenicima koji su tužni išli prema Emausu „bijaše uskraćeno“ prepoznati ga. Izvorni prijevod bi bio kao da su bili „zaposjednuti“ maglom koja im je priječila jasno vidjeti Novi Život! Vidjeti novu Stvarnost u Osobi Isusa Krista. Bog je drugačiji. Mi smo jednostavno „zemljani“; „što je od tijelo rođeno, tijelo je,  što je od duha rođeno Duh je“ (usp. Iv 3, 6).

Ako ne prepoznajemo Boga zbog naše zemaljske tjelesnosti, naše zemlje ispunjene gledanjem nas samih, teško prepoznajemo i drugoga. Ovo uskrsno neprepoznavanje odnosi se i na naše odnose. Naročito obiteljske. Koliko puta čujemo: „Ti nisi onaj muž kojeg sam upoznala. Ne prepoznajem te! Ti nisi moja majka! Ovu ženu ja nisam oženio, ti si sada druga osoba!“ Razvodi. Podjele. Neprepoznavanja. Na početku je bilo dobro, a poslije je sve krenulo naopako. Šef na poslu je bio divan čovjek, ali ti sada nakon deset godina izgleda kao čudovište. Više ga ne prepoznaješ. Tvoj zet, na početku je bio pravi čovjek za tvoju kćer, ali sada ti je „stranac“.

Zanimljivo. Logika neba je drugačija od logike tijela, zemlje. Dok nam evanđelja pokazuju kako u nedjeljno jutro „bijaše uskraćeno“ učenicima prepoznati Krista, tako nam pokazuju i Kristovu taktiku, kojom je došao do toga da ga prepoznaju i upoznaju. Na zemlji je drugačije. Prvo sve znamo, poznajemo, sve je jasno, a kasnije dolazi mrak. Tama. „Ne poznam, ne znam, tko si ti? Prije nisi bio (bila) ovakav (ovakva).

Ima li rješenja? Kako spojiti zemlju i nebo? Jednostavno. Kristovom logikom. On je učenicima pokazao rane, i blagovao je s njima. „Uto im se otvore oči". Evo ključa odnosa. Živjeti Kristovu stvarnost. Uskrsli Krist pokazuje svoje rane i kaže: ne bojte se pokazati svoje rane, ja sam u njima. Omekšajmo svoja srca. Zatim blagujmo zajedno i blagujmo Krista. Evo vam moje tijelo i moja krv. „Prepoznaše ga u lomljenju kruhova“. Tek kada „otvorimo oči“ i prepoznamo Isusa Krista, svjedoka vjernoga, pastira dobroga i iskusimo da nas ljubi, možemo otvoriti oči. Nestaje zaposjednutosti. Prepoznajemo u toj osobi pokraj sebe ženu, muža, sina … Sv. Grgur Veliki  piše: „Onoga koga ljubim toga i prepoznajem“. Samo onaj koji je ljubljen promatra i u promatranju prepoznaje. Samo ljubav novog Života čini da i nakon trideset, sedamdeset godina braka mogu reći: to je moj muž, to je moja žena. Živjeti nebeskom logikom.