„Čovjek mora steći saveznika s kojim bi trebao jesti, piti, čitati, učiti, i spavati; kojem treba otkriti svoje tajne, tajne Tore, i tajne svakodnevnog života.“ Rabbi Nathan
Čovjek bez prijatelja je kao lijeva ruka bez desne P.C.Beentjes
Perikopa o prijateljstvu u rukopisu C zapravo je kombinacija Sir 6,5–17 i 37,1–6. Prijateljstvo je jedna od tema kojima se bavi Ben Sira u svom djelu, a ovaj tekst je njegov najpoznatiji tekst o prijateljstvu. Prvi dio teksta podsjeća čitatelja da mora biti oprezan u prijateljskim odnosima. Nadalje, Ben Sira spominje tri vrste opasnosti za prijateljstvo. Na kraju završava svoju perikopu opisom odanog prijatelja.
Ljudska priroda sa svojim potrebama i željama ima tri slabe točke, koje se odnose na tri sklonosti, koje možemo nazvati pukotinama ili otvorenim ranama. One u čovjeku postoje od iskona.
Prva pukotina oslabljuje zdravu i prirodnu želju čovjeka za životom, za postojanjem, za stvaranjem, za rađanjem. Zove se pohlepa. To je izopačena sklonost prema skupljanju za sebe, posjedovanju za sebe, rađanju za sebe.
Druga pukotina odnosi se na čovjekovu zdravu i prirodnu potrebu da bude priznat i ljubljen. Izopačena sklonost koja u nama živi sastoji se u sljedećem: Umjesto da nadiđemo potrebu za priznanjem i ljubavlju, umjesto da je pretvorimo u istinski i osobni odnos prema nekoj drugoj osobi, mi je koristimo samo za vlastitu korist.
Treća pukotina zbog koje smo krhki, ranjivi i osjetljivi na napast odnosi se na zdravu ljudsku potrebu za stvaranjem, organiziranjem, vladanjem nad vremenom i stvarima. Izopačena sklonost sastoji se u tome, da želimo nad svime vladati u svoju korist posredstvom moći, bogatstva ili znanja.
Sve je imao u svojoj glavi i spajao ljude po nekom svom unutarnjem osjećaju
Osjetio sam kako on vidi dalje od mene i odlučio sam ga poslušati
Donosimo priču Jere Bilana o čovjeku koji, kao možda i u vašem životu, stoji tu pored vas, često potiho i nezamjetljivo, u zgodama i nezgodama - i jednostavno se stavlja vama na raspolaganje...
Nauči sažaliti se i pronaći, ako ne opravdanje, onda objašnjenje za postupke onih koji su te povrijedili.
I uvijek se stavi na mjesto tih ljudi.
Mržnja te samo izjeda.
Ne traži pravdu od Boga, nego traži milosrđe.
Anthony Bloom od Suroza rođen je u Lausanni 1914. Rano djetinjstvo proveo je u Rusiji i Perziji, gdje mu je otac bio član ruskog carskog diplomatskog zbora. Za vrijeme ruske revolucije, njegova je obitelj morala napustiti Perziju te se 1923. nastanila u Parizu, gdje je on na pariškom sveučilištu diplomirao fiziku, kemiju i biologiju, te doktorirao medicinu. Godine 1939., prije odlaska na bojišnicu kao kirurg u francuskoj vojsci, potajno je položio monaške zavjete. Godine 1943. primio je tonzuru i dobio ime Anthony. Za vrijeme njemačke okupacije Francuske radio je kao liječnik i sudjelovao u francuskom pokretu otpora.
Kada govorimo o pomirenju, mislimo na novi odnos, posve nov odnos među sukobljenim stranama ili između čovjeka koji je duboko uvrijeđen i onoga tko ga je uvrijedio. To od strane uvrjeditelja znači da je priznao svoju odgovornost, a od strane uvrijeđenoga traži širinu srca, spremnost prihvatiti ponizno priznanje grijeha neke osobe, kao i otvoren razgovor koji ne traži obnovu prijašnjega, nego stvaranje novoga odnosa. Gospodin kaže: „Evo, sve činim novo!“ (Otk 21,5).
Pozvani smo graditi mir birajući zvanje koje je dovoljno veliko da obuhvati cijelo čovječanstvo, graditi Kraljevstvo Božje, što uključuje mirotvorstvo: mir čovjeka s čovjekom, mir u malenim skupinama, mir u sve većim cjelinama, ali najprije mir s onim što je Bog stvorio i u čemu živimo. Tada ćemo imati zajednički cilj, i u zajedništvu toga cilja svijet ćemo učiniti onakvim, kakvog ga je Bog želio, pa ćemo se pomiriti i jedni s drugima.
Naš brak je bio idealan. Kad bi se to moglo pretvoriti u reklamu rekao bih: „Živite tako brak kao Cvijeta i ja!“. Bila je sreća mog života. Molim da se to ne shvati banalno.
Dosada je oduvijek bila strana i nepoznata riječ u našem životu.
Osim razgledavanja gradova, privlačili su nas prostori tišine.
Prije dva dana u 94. godini umro je akademik Viktor Žmegač, poseban čovjek: drag, miran, pouzdan, precizan. Poput renesansnog čovjeka o činjenicama, događajima, ljudima, zemljama, o umjetnosti, o životu – mnogo zna, i previše. Ljubazan je. Strog, čak i prema sebi. Germanist je i kroatist, profesor emeritus Filozofskog fakulteta u Zagrebu, književnik, povjesničar, muzikolog, teoretičar književnosti i umjetnosti, putopisac.
Posljednjih petnaestak godina profesor Žmegač napisao je desetak fenomenalnih knjiga o civilizaciji, kulturi i umjetnosti Europe. Voli nadasve kulturu i umjetnost Europe, koju smatra središtem našeg planeta. Erudit je. Vrhunski. To je on, koji duboko poznaje ono čime se bavi ili proučava.
Bio je u braku s Cvijetom, autoricom udžbenika njemačkog jezika i savršenom predavačicom u školama stranih jezika: “Volio sam je neizmjerno od prvog dana do njezine smrti. Živjeli smo pola stoljeća u sretnom braku. Godine koje su slijedile, sve do kraja, bile su jedina tragedija u mom životu. Morala je živjeti u Domu u sve težem stanju. Pogodila ju je neizlječiva bolest spora toka. Terapije nema. Ni danas ne prođe ni jedan dan, a da se ne sjetim epizoda iz našeg braka. Nije bila samo lijepa, draga, požrtvovna za obitelj, bila je i silno duhovita, puna viceva i doskočica. Naš brak je bio idealan. Kad bi se to moglo pretvoriti u reklamu rekao bih: „Živite tako brak kao Cvijeta i ja!“. Bila je sreća mog života. Molim da se to ne shvati banalno.
Biblija počinje s vrtom, vrtom koji je Bog zasadio u Edenu (usp. Post 2,8), a završava spominjanjem grada-vrta, nebeskog Jeruzalema: "Posred gradskog trga, s obje strane rijeke, stoji stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod. A lišće stabla za zdravlje je narodima" (Otk 22,2). Također u središtu Biblije nalazi se vrt, onaj iz Pjesme nad pjesmama, o kojoj je rabin Akiva rekao da je "Svetinja nad svetinjama" u Pismu, nalazi se vrt s vodama tekućicama i drvećem u cvatu.
Željeli bismo razmišljati o ovoj dvostrukoj perspektivi, koja povezuje "misterij" vrta s onim ljudskog para. Zašto par dogovara sastanak u vrtu? Kako je antropološki i kozmički lik para u vrtu nositelj teološke istine? Pjesma nad pjesmama pružit će "okruženje" za ovo razmišljanje; upravo je na stranicama Pjesme izričitije izražen poziv ljubavnika da odu u vrt: „Neka moj dragi dođe u svoj vrt [...]. Došao sam u svoj vrt, moja sestro, moja nevjesto" (Pj 4, 16-5,1). Govorit ćemo o mreži zajedničkih korijena, o brizi za zajednički dom, o ljubavi u obitelji. Par razmatran u tom kontekstu se otvara za Božanski plan, za život u punini, s mnogovrsnim plodovima.
Priznajem da se nas dvojica borimo jedan s drugim.
Nas smo dvojica bili toliko različiti i u toj svojoj različitosti toliko opasni jedan drugome.
Meni je trebalo malo ohrabrenja, malo prijaznosti, da mi otvoriš put, a ti si mi ga umjesto toga zapriječio, u dobroj namjeri, naravno.
U Pismu ocu Franz Kafka pripovijeda u formi pisma o svom životu bitno obilježenom prijeporima i nerazumijevanjem s ocem. Pismo je trebalo pokazati što je među njima sve pošlo po zlu, jer nisu više mogli razgovarati među sobom. To je pismo napisao 1919. godine, kad mu je bilo 36 godina, ali pismo nikad nije uručio ocu. Povod Pismu je očevo pitanje, zašto ga se Franz toliko boji:“ Nedavno si me upitao zašto ja tvrdim da osjećam strah pred tobom? Kao i obično, nisam ti znao odgovoriti na to pitanje, djelomice upravo zbog tog istog straha što ga osjećam pred tobom.“ Strah je do te mjere prevladao da je prešao u osjećaj krivnje: „Ja sam pred tobom izgubio samopouzdanje i zamijenio ga beskrajnim osjećajem krivnje“. U takvoj situaciji Franz se osjeća slabo i nemoćno, nezaštićeno. Uvijek se osjeća krivo jer nikada ne može biti u pravu: „Kosti nitko nije smio gristi, ti da. Ocat se nije smio srkati, ti da“. Postao je nesigurno dijete a ta nesigurnost otvorila je vrata daljnjim strahovima.
Bračna i ljubavna priča u slikama: Mark Chagall i Bella Rosenfeld
I postala si moja žena
Za godine koje dolaze. Najdraža.
Darovala si mi našu kćer, rijedak dar
u najsvečaniji dan...
Hvala ti o Bože u visinima
Za dan i za mjesec.
Mark Chagall
On portretira svoju ženu kao maštovitu, intelektualnu, asertivnu ženu:“ S kim je mogu usporediti? Bila je kao nijedna druga. Bila je Bašenka-Beločka na brdu, zrcaliala se u rijeci Dvini sa svojim oblacima, drvećem i kućama. Želio sam da se probudi u mom vlastitom sanjarenju“. Njen glas je bio, kako kaže on „poput pjeva ptice s nekog drugog svijeta“.
Dvije revolucije, dva rata, siromaštvo, česta putovanja — Bella Rosenfeld, vjerna muza i supruga Marka Chagalla, bila je s njim gotovo 30 godina. Njegov anđeo, simbol ljubavi na svim njegovim slikama, nježna, pametna, lijepa, Bella je razumjela Chagalla kao nitko drugi i prihvatila ga takvog kakav jest. Niti jedna slika nije dovršena bez njezina odobrenja, umjetnik ju je obožavao, volio kao nikoga do kraja svoga dugog života.
Prošlo je 60 godina od enciklike Ivana XXIII. »Pacem in Terris - Mir na zemlji«. Enciklika je i dalje vrlo aktualna jer je u svijetu u kojem se vode brojni ratovi, kao ovaj u Ukrajini, terorizam, pojava virusa, problemi hrane i vode, utrka u naoružanju i ponovna prijetnja nuklearnim ratom, te razne druge negativne društvene pojave, ugrožen upravo mir na svim razinama - opći mir na zemlji. Očekivalo se da nakon pada Berlinskoga zida 1989. godine, simbola podjele Zapada i Istoka, dolazi novo razdoblje mira, karakterizirano općom sigurnošću i bez opasnosti od nuklearnoga rata. No pokazuje se upravo ovih dana nešto sasvim suprotno. Prijetnja raste do nepredvidivosti, budući da je ponovno nuklearno oružje i realna opasnost njegove upotrebe postala ponovo naša svakodnevnica. Carl Gustav Jung davno je to dobro ocrtao: »Samo se gomila odgovarajući materijal (oružje), i nepogrješivo će se ono đavolsko ojačati u čovjeku, te s njim krenuti na pohod.«
"Gotovo je nemoguće misliti da se u atomskoj eri rat može koristiti kao instrument pravde", napisao je Ivan XXIII., koristeći latinski izraz "alienum est a ratione" - razmišljanje o ratu kao rješenju sukoba, je "nerazumno". On zagovara dijalog između ljudi, koji se ideološki ili na drugi način razlikuju, te suradnju u uzajamno korisnim pothvatima »između svih ljudi dobre volje«.
Bonaventura Duda je volio sam sebe nazivati čovjekom čežnje. Bio je čovjek čežnje tijekom cijelog života. I – kako su njegovi dani odmicali – sve snažnije. Pritom se neumorno trudio ići ususret čežnji, trudio oko njezinog ozbiljenja.
No jednako tako bio je i čovjek ushita. Kad bi se neka njegova čežnja ispunila, kad bi se osvjedočio o ljepoti, dobroti i istini dozrelima u nečijem životu, silno bi se radovao. Njegova radost bila je upravo zarazna. Uz njega, nosila je i mnoge oko njega.
Stjepan Lice, iz knjige Živio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude
Bonaventura Duda je zapravo čitav život živio bez oca i majke. Zato je toliko i volio blagdan Božića, doživljavajući Svetu obitelj svojom: „Želite li dobro proslaviti Božić? Nađite načina da budete nekome suputnikom i supatnikom i, ako je moguće, razveseliteljem. Možda će to biti baš i bespomoćnom šutnjom. Ali ako mognete, pronađite načina da to bude – a da nikome ne smetate – djelom“.
Izraz divni novi svijet, iz Shakespeareove drame Oluja, uzeo je Huxley za naslov svoga futurističkog romana u kojem je prikazao „savršeno“ čovječanstvo kojem ne treba milosrđe i ljubav. Dovoljna je savršena tehnika i uspješna genetika.
Sve je sterilno, utilitarno i užurbano, život je ugodan, nema bolesti, emocija, boli, patnje ni prisile. Zabava i potrošački mentalitet cvjetaju, sve aktivnosti su kolektivne, a seksualni promiskuitet poželjan. Seksualnost je odvojena od emocija i intime, u skladu s krilaticom svatko pripada svima. Svi su stalno zajedno, ali pojedinci su bezosjećajni i atomizirani pa pravo zajedništvo ne postoji.
Spoznati sebe golog znači postati svjestan svoje ranjivosti – svojih fizičkih granica u vremenu i prostoru i svojih temeljnih, fizioloških nedostataka.
Svi smo u arci, koju su nam u nasljedstvo ostavili naši preci. To mora biti popraćeno zahvalnošću.Jordan Peterson
Noaje imao tri sina koji su se zvali Šem, Jafet i Ham (Postanak 5,32). Šem je bio praotac svih sinova Eberovih, a to je važno jer je riječ Eber korijen riječi “hebrejski”. Sama Riječ Šem znači “ime”, što znači da je Noa očekivao da će ime njegovog sina biti veliko. Noa je udijelio svoj blagoslov Šemu, čime ga je postavio iznad njegove braće (Postanak 9,26–27), a upravo je preko Šema došao obećani potomak koji će satrti Sotonu (Postanak 3,15). Dok je blagoslivljao svog sina Jafeta, Noa je rekao sljedeće riječi: „Nek Bog raširi Jafeta da prebiva pod šatorima Šemovim, Kanaanac nek` mu je sluga!“ (Postanak 9,27). Ham je bio najmlađi od trojice Noinih sinova. Zbog Hamova grijeha protiv oca Noe (Postanak 9,20-25), Noa je prokleo Kanaana, rekavši da će on biti sluga Šemu (Postanak 9,26).
Strah od boli opterećuje više od same boli. Znamo, međutim, da strah i otklanja bol. Jedne se boli rješavamo drugom, većom boli. Epikur je strah, nadasve onaj temeljni, najveći strah, strah svih strahova, strah od smrti, otklanjao misaonom operacijom po kojoj se mi i naša smrt nikada ne susrećemo. Dok ima nas, govorio je Epikur, nema smrti, a kad ona dođe, nema više nas.
Ništa nam tako snažno ne krade pozornost na sebe kao bol. Bol produbljuje, pooštruje, mijenja naš odnos sa svijetom. Kad obolimo, naš svijet više nije isti. Prostor u kojem živimo suzi se i promijeni svoje značenje. Bol nam oduzme prostor životnoga kretanja. Ljudi s kojima smo dijelili posao i život više nisu tu. Nema uigranog ritma posla, odmora, druženja, sporta, spavanja. Iskustvo boli je sasvim novo iskustvo svijeta, drukčiji pogled na svijet. Pojavom boli svijet se pojavljuje na drukčiji način. Bol mijenja i pojačava doživljaj svijeta i stvarnosti. Temeljno zajedničko obilježje vrlo različitih iskustava patnje je prisila na preuzimanje nečega neugodnoga, bolnoga, razarajućega.
Donosimo članak fra Ante Vučkovića objavljen u teološkom časopisu Crkva u svijetu i djelove intervjua u Glasu koncila o boli, njenom značenju i smislu za naš život.
U Herakliji, u Pontu, ima otrovna meda. Koji ga uživaju, obezumi ih, jer ga pčele beru po nalipu, kojega ondje ima sva sila. Tako je krivo i opako prijateljstvo, što se osniva na priopćivanju krivih i opakih dobara.
Među duševnim je strastima prva ljubav. Ona kraljuje svim pojavama srca, sve ubraja u se i čini nas slične onome što ljubimo.
Ljubav se dijeli na dvije vrste. Jedna se zove ljubav dobrohotnosti a druga ljubav pohote. Ljubav dobrohotnosti je ona ljubav kojom mi ljubimo neku osobu radi dobra koje njoj želimo. Jer što je ljubav dobrohotnosti prema nekoj osobi, nego da joj želimo dobro?
Kada ljubav dobrohotnosti teče u uzajamnom uzvraćanju, tada ona dobiva ime prijateljstvo.
U zaleđu grada Morondava na Madagaskaru nalazi se poznata „Avenija Baobaba“. Malo dalje nalaze se posebni baobabi, -“ les Baobabs amoureux „ (zaljubljeni baobabi), koji kao da izlaze iz jednog korijena. Zapravo, radi se o jednom stablu baobaba s dva debla omotana spiralno jedno oko drugog u beskonačni zagrljaj.
Deblo baobaba je mekano i treba mu dugo godina da naraste. Stabla mogu biti visoka i do 25 metara te stara tisućama godina. Tek nakon 20 godina stablo prvi put procvjeta i donese plodove. Zbog sporog rasta i mekoće uspoređuju ga s malgaškim ženama. U južnom dijelu Madagaskara stabla tamarinda se često namjerno sade pored baobaba kako bi formirali par, jer stabla tamarinda zbog brzog rasta i tvrde kore označavaju muževnost, brzinu, efikasnost. I danas se na zapadnoj obali Madagaskara vrše rituali tijekom kojih novovjenčane žene stoje ispred baobaba kako bi se pomolile za plodnost i uspješan brak, za koji je kao i za baobabov rast - koji kad naraste u sebi skriva mnogovrsne korisne plodove - potrebna strpljivost, ustrajnost i blagost.
Donosimo tekst don Šimuna Doljanina o štetnosti žurbe za rast ljubavi i dodatak kroz dvije priče o baobabu koje to potvrđuju.
"Za mladih dana želio sam vruće, da srca drugih svojim prožmem srcem, da svijetlim narodima, da se uspnem, ja ni sam ne znah kamo…." Byron Manfred
„Nju (Gretu) ne zaboravljam, sve mi dolazi na pamet Schillerov stih: "Oh, dass sie ewig grünen bliebe, die schöne Zeit der ersten Liebe." (O, da se vječno ostane zelenjeti lijepo vrijeme prve ljubavi).Prva je ljubav najdublja i zato mi je uspomena sveta.Sve je ovo prolazno. Kao Gretu teško da sam što tako duboko volio; i svejedno prošlo je, sjećam se, oplemenilo me je, ali se i bez toga može živjeti.” Ivan Mertz
Ivan Merzje rođen 1896. u Banjaluci, kao sin jedinac u svojih roditelja, odgajan u liberalnom građanskom duhu. Odrastao je u također u Banjaluci, u obiteljskom i društvenom ambijentu gdje se više pazilo na građanske i svjetske vrednote, dok su kršćanske bila više formalnost i tradicija. Bio je vojnik u Prvom svjetskom ratu. Studirao je u Beču, Parizu i Zagrebu.Postao je doktor znanosti. Bio je profesor francuskog jezika i književnosti. Imao je široku kulturu. Bio je jedan od nositelja katoličkog pokreta, puno je radio s mladima, napisao je mnogo vrijednih tekstova. Umro je 1928. sa 32 godine na glasu svetosti. Grob mu se nalazi u Zagrebu u Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim.
U šesnaestoj godini zaljubio se u svoju vršnjakinju Gretu Teschner. Taj doživljaj zaljubljenosti vrlo je snažno proživljavao. No, ubrzo je Greta, za kratkog boravka kod roditelja u Travniku, stupila u vezu s jednim mladićem muslimanom koji je iskorištava i napušta. Ona to doživljava vrlo traumatično i tragično, te je u tom razočaranju počinila samoubojstvo: „Kad sam saznao za njezinu smrt, nastao je duševni prelom u mojoj duši, ne odjednom nego vremenom... Moja mladost je, kako mi se čini, s njom legla u grob; svi se mogu smijati iz dna srca, ja ne mogu.Gledam djevojke, sviđaju mi se, ali pomislim li na nju sve drugo iščezne. Jedinu utjehu nalazim u umjetnosti, koju silno volim i u prirodi. Duša se je njena otresla prolaznosti i otišla je. Kuda? U vječnost. Ali Bože, groza me hvata kada pomislim da si je život sama uzela.“
Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja!
Božić je sladak i divan, ali nas i snažno poziva na obraćenje. Promjenu mišljenja. Samoispitivanje. Opredjeljenje. Danas se često govori o ukradenom Božiću. Tko je ukrao Božić? I krađa se Božića uvijek stvarno događa. Međutim, ne krade ga pompa i pusti menadžeri, nego zatvaranje očiju i ušiju pred dramom Božića. Dramatičnost Božića doseže svoj vrhunac u Ivanovoj rečenici (čitamo je na sam dan Božića): K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja!
Moj otac se uvijek prema svima odnosio jednako; bila to kraljica ili čistač ulice, on je uistinu mislio da su sva ljudska bića jednaka. Tu istu vrijednost primjenjujem na sve što radim u životu.
Moj otac je bio čovjek hrabrosti i vizije.
On je istinski vjerovao u snagu jedinstva i da će, ako se ljudi diljem svijeta ujedine, zadati težak udarac svakom obliku nepravde.
Bio je uistinu iskren u onome u što je vjerovao i postojale su središnje vrijednosti koje su oblikovale njegov život: poniznost, ustrajnost, poštenje i oprost.
Gotovo desetljeće nakon njegove smrti 5. prosinca 2013., Nelson Mandela nastavlja inspirirati milijune ljudi diljem svijeta u nenasilnim naporima protiv svih oblika rasizma. Nobelova nagrada za mir i danas je referentna točka daleko izvan granica Južne Afrike.
S druge strane, o čemu svjedoči "povratak" ksenofobije i rasizma u mnogim područjima planeta, borba za jednakost i dalje je vrlo važna. Među onima koji hodaju stopama južnoafričkog čelnika je i njegova kći Makaziwe Mandela, uključena u razne dobrotvorne organizacije, osnivačica i predsjednica "House of Mandela", tvrtke koja kroz odjeću - posebno za mlade - prenosi anti rasističku poruku njenog oca. U ovom intervjuu vatikanskim medijima, Makaziwe se usredotočuje na osobnost Nelsona Mandele, na važnost njegovog društvenog opredjeljenja i na važnost obrazovanja kako bi se prevladale predrasude koje još uvijek truju odnose među ljudima i narodima.
Ako ste među mnogim ljudima koji se svakodnevno muče, imajte na umu da su i mene moje muke dovele svrsi mojega života, koja me čekala.
A ta je svrha bila daleko, daleko, iznad svega što sam mogao i zamisliti.
Želim da iskusite svu radost i sve ispunjenje koje vam je On namijenio.
Započinjem ovu priču, jer osoba o kojoj ću pisati je imala velik utjecaj na moj život u doba moje prebrođene krize. Centar svega jest zapravo velika ljubav Kristova koju On ima za svakog čovjeka na svoj način.
Nick Vujičić rođen je 1982. u Australiji, kao prvo dijete u obitelji, međutim svijet je ugledao bez ruku i nogu, bez ikakva medicinskog objašnjenja. Na porođaju njegov otac i majka su bili u velikoj krizi, do te mjere da ga majka nije htjela držati ni dojiti prva 4 mjeseca njegova života. Trebalo im je mnogo vremena da povjeruju Bogu da On nije pogriješio. Nakon Nicka podigli su još dvoje djece koja su rođena potpuno zdravi.
Gorljivo Tebe tražim. Tebe žeđa duša moja. Tebe želi tijelo moje kao zemlja suha, žedna, bezvodna. Ljubav je Tvoja bolja od života.
Nekad ovako pomislimo: ugrabiti novca, seksa i uspjeha i ubaciti ih u posudu svoga srca i na kraju napraviti koktel koji se zove sreća. Izgleda jednostavno i sasvim moguće. Zašto ne? Pa logično je. Sve je nadohvat ruke. Pa to svi nastoje. Ima toliko gotovih recepata. Moralo bi biti dobro i slatko!
